Sitnice su poluproizvod trenutka i okolnosti koje u početku doživljavamo kao već poznate situacije, pa ih smatramo lako rješivim zadacima te unaprijed računamo na podrazumijevani slijed ili ishod tog našeg predviđanja. No, s razlogom one zarade svoje navodnike jer postanu uzrokom mnogih stresnih situacija i poticaj većini nesporazuma.

Ipak, ta nepredvidivost sitnica ustvari je blagoslov koji nam posvješćuje našu ograničenost i stalnu ovisnost o Izvoru života. Ova činjenica da bez Boga ne možemo ništa učiniti (Iv 15,5) nije naš hendikep, nego datost po kojoj funkcionira stvarnost.

Uzdanje je poput novog agregatnog stanje vjere.

Kvalitativno je to ona ista milost vjere, no sadržajno je ojačana dozom duhovne ležernosti. Ležernosti koja `zna komu povjerova` te stoga nije zabrinuta sadašnjošću, ne strepi od budućnosti i ne preza `hvaliti se svojim slabostima`!

Prestanak rada vitalnih tjelesnih funkcija i utrnuće svijesti - otprilike tako liječnici konstatiraju smrt. Iako naizgled grub, ovakav znanstveni izričaj ipak pomaže nama - sudionicima života da steknemo što vjerodostojniji uvid u događaj smrti.
Smrt je odsustvo života iz materijalnoga tijela. Ne postoje dokazi da je smrću uništen život koji je boravio u tijelu, nego je jedino moguće utvrditi da je nastupanjem smrti to nekad živo tijelo postalo leš.
A leš poput "živog" svjedoka vremenske relativnosti i grob kao sjećanje na umrlu osobu ostaju trajni izazov vjere u Život...

Isus je ignorirao ovu provokaciju, ali za mene je uspjeh uopće prepoznati takve i slične napasti jer se u pravilu dovlače kao naizgled razumne sugestije koje ne možeš ne uvažiti.
Bježimo od križeva i, kolikogod to zvučalo kao logično - normalno ponašanje pri iskustvima trpljenja; ipak takva reakcija traženja alternativnih izlazaka mimo konkretnih okolnosti objektivne životne situacije, rezultira kreiranjem subjektivnih iluzija.
Ukoliko ti je dugoročni cilj sudjelovati u stvarnosti a ne lutati za opsjenama; ispravna odluka pri susretu s križem jest prihvatiti ga. Jedino tako možeš ostvariti komunikaciju s križem, te čuti i doživjeti tebi namijenjenu dozu istine.
Inače, radi orijentacije valja znati da je motiv za "silazak s križa" rijetko u zahtjevnosti određenog problema, nego je to (kao u Mt 27,40) uglavnom ucijenjenost nekim dokazivanjem, čija je svrha isprovocirati našu oholost.

Nije to neki preuzetni asketski cilj, kojeg bi se vlastitim nastojanjima moglo dosegnuti. Božji je to posao - što psalmist i potvrđuje kad moli:"čisto srce stvori mi, Bože!" (Ps 51,12)

Dakle, čistoća srca (srce = središte misli) ne postiže se mijenjanjem ili oblikovanjem nečega već postojećeg, nego zadire u kategoriju novog stvaranja, u područje pod Božjom nadležnošću.

Stoga je novostvorena čistoća ustvari milost, koja neće rezultirati izglancanim mislima i željama, niti većom količinom pobožnih zaziva ili moralnih odluka; nego se tu čistoću može iskusiti kroz proces kontinuiranog čišćenja, proces u kojem se psiha prepušta djelovanju milosti zaborava i na taj način oslobađa od isluženih misli, spremna za novu pespektivu, za pogled koji nadilazi konfuziju privremenih uvjetovanosti te s blagoslovom "čistog srca" gleda Boga! (Mt 5,8)

Suprostavljajući se onom `pametnjakoviću`, Isus nije omalovažio niti isključio važnost kruha (simbol materijalnih potreba) nego ukazao i na mogućnost potpunijeg upoznavanja stvarnosti.

Dok god vjeru živimo poput znanstvenog opita, nismo ni svjesni koliko često i na kakve sve načine se ustvari upuštamo u iskušavanje Boga!
Tek kad Boga prihvatiš i upoznaš kao činjenicu, smirena vjera postaje dovoljno odvažna da bez straha korača po vodi svakodnevnice (Mt 14,29) jer te sve manje i manje impresionira svjetska huka valova.

Budući da nije sposobna prihvatiti činjenicu kako nema, niti će ikada imati potpuni nadzor nad svim događanjima - pri iskustvu neuspjeha oholost proživljava agoniju, te nakon razočaranja instiktivno srlja za bilokakvom surogat utjehom...

A to su rizični trenuci za duhovno zdravlje naše boležljive "kičme". Stoga je u cilju prevencije ispravnog držanja korisno izvršiti akupunkturu koljenima, tako da klečeći koljena mogu svojim preciznim, odmjerenim i oštrim ubodima stimulirati vječnu energiju Života u nama.

Hladnokrvni ubojica naših nježnih, brižno hranjenih, uljuljkavanih i krhkih iluzijica jest Istina.

Masovne grobnice želja, osjećaja, kvazi ideja i naivnih hipoteza su tek kolateralne žrtve rata protiv duhovnog nemira.

Istina oslobađa (Iv 8,32). No, ostaje izazov - na stijegu križa održati uzdignutom zastavu mira i radosti (Rim 14,17) usprkos gerilskim napadima laži i opsjena.

Ti, Bože, znaš što mi je potrebno (Usp. Mt 6,5-8), znaš koliko, kako i kada ćeš mi nekim dobrom, stvarnošću ili iluzijom: poljuljati predrasude, učvrstiti vjeru, devalvirati taštinu ili servisirati narav.
Stoga mi je obuzdavati `blebetanje` jezika, očiju i misli, te s iscjeđenom vjerom kleknuti ususret Tebi...

Nije to tek odsutnost govora, niti posljedica nastojanja da se sputaju misli i riječi.

To je šok milosnog uvida vjere u prožetost Providnošću, šok od kojeg srce zanijemi te kao čin bogoštovlja `izusti šutnju`!

Svako malo uruši se kula od karata mojih ideja i djela, o hvala Ti, Bože!
Hvala Ti, što raspuhuješ moje, u sumnjama utemeljene, misaone bedeme, hvala Ti što brkaš proračune interesnih motivacija mog preuzetno revnosnog garda i hvala što u ruševine mojih kula od karata mogu pokapati taj, skoro paranoidni, obrambeni stav oholosti koji me udaljava od jednostavnsti bezazlenog trenutka blagoslovljene sadašnjosti.
Hvala Ti, Bože što mogu izreći: odričem se svojih kula od karata - amen.

Vjerujem u Boga - i Sotona je 100% siguran u Božju opstojnost; vjerujem da će Bog dobro nagraditi a zlo kazni - i Sotona to također zna i prihvaća...

Moglo bi se naredati još dosta ovakvih tvrdnji koje te, Bogu hvala, prisile da se zabrinuto upitaš: Pa po čemu sam onda drugačiji od Sotone!?

Ukoliko si ne uspijevam posvjestiti bit kojom se razlikujem od Sotone, onda je sadržajnost nekakve `tradicinalne religioznosti` uistinu upitna.

Ja sam (krštenjem) ugovorna strana saveza s Bogom. Naravno da Bog neće raskinuti sa mnom sklopljeni i u krvi svoga sina opečaćeni savez (Mt 26,28), ali koliko sam ja spreman ispunjavati obvezu iz tog ugovora (priznavati Ga svojim Bogom)?

Budući da se zbog svoje slabosti stalno spotičem, morat ću svoje opredjeljenje za Boga što češće opetovati, te na taj način ispunjavati ugovornu obvezu i činiti ono po čemu se mogu razlikovati od Sotone: klanjati se Bogu i hvaliti Boga!

Naivno je očekivati istinsko samoostvarenje od ritualnog trčkaranja za aktualnim trendovima pri čemu si spreman svoju osobnost suobličavati bezbroju bijednih kopija.
Stoga ovaj savjet: ne suobličujte se svijetu (Rim 12,2); pored upozorenja na prolaznost onoga što svijet nudi, ukazuje i na ohrabrujuću činjenicu da ono što već jesmo, naša posebnost i pouzdanje u Boga, čine dostatnu infrastruktura za dostojanstven život.

Posesivnoj skrupuloznosti teško je odvojiti se od svojih grijeha! Iscrpljujuće analize uzroka i posljedica uvlače savjest u klinč, tako da se nakon učinjenog grijeha, nakon pada u blato vlastite slabosti, često nastavimo valjati u tom blatu iskompleksiranih misli, opravdavajući to kao potrebu obračuna s grijehom i pokušaj detaljnijeg pokajanja.

A dovoljno je ustati i uspraviti se, te dopustiti Onomu koji oduzima / odnosi grijehe svijeta (Iv 1,29) da nas rastereti.